Zrakoplovi 2. Svjetskog rata

[tomek2002]

"Leteća tvrđava"

Leteća tvrđava boeing B-17 bila je najpoznatiji zrakoplov u ratu u kojem se borilo mnogo slavnih zrakoplova. Možda djelomično zato, jer je taj zrakoplov izvršio izvršio najviše naloga za vrijeme bombardiranja Njemačke, dok su brojniji liberatori letjeli u Sredozemlju i na osamljenim širinama Tihog oceana. Osim toga, leteća je tvrđava bila snažan zrakoplov, teško naoružan i oklopljen, letio je na velikim visinama i mogao izvršiti iznimno teške zadaće i sigurno se vratiti kući.



("Ctrl" i "+" = veća slika ekrana pa, tako, i fotografije)

Najmnogobrojnija inačica "leteće tvrđave" je bila B-17G. "G" znači da je to bila sedma inačica prvobitnog B-17. Amerika je stupila u rat sa B-17D, varijantom zrakoplova koji je imao visoko i usko vodoravno kormilo, ali bez topova u repu i u nosu, i bez okrugle kupole pod trupom, tako da bi površan promatrač mogao pomisliti da B-17D i B-17G nisu isti zrkoplovi. Proizvodnja B-17G počela je u srpnju 1943. i to je bio posljednji i najbrojniji od svih modela. Izvana se od prijašnjeg modela razlikovao samo po kupoli na "bradi" i po dva mitraljeza kalibra 50 ispod nosa zrakoplova. Ta dva mitraljeza su dodali jer je prednji dio zrakoplova bio najosjetljiviji na napade lovaca. Zrakoplov je imao 13 mitraljeza kalibra 50, a to je značilo strahovitu vatrenu moć, s kojom je morao računati protivnički zrakoplov, pogotovo jer su leteće tvrđave letjele u gustim formacijama od 18 zrakoplova da bi im vatra bila što gušća, a po dvije ili tri formacije bi se rasporedile tako da su još pojačale smrtonosni učinak svog oružja. Da razbiju te formacije, koje su bile vatreno vrlo moćne, i obore pogođene i izdvojene zrakoplove, nacistički piloti su najprije pucali u njih raketama, a zatim bi bacali bombe između njih. Zato leteća tvrđava nije ispunila nade projektanata da će se moći sama braniti na dugačkim letovima izvršenim danju i duboki prodori u Njemačku su morali pričekati pratnju lovaca koji su ih čitavim putem štitili. Ipak prednosti leteće tvrđave kao bombardera koji je letio visoko nisu nikoga razočarale. S Nordenovim vizirom za bombardiranje, posada od 10 ljudi izvodila je prava čuda preciznog bombardiranja s visine od skoro 8 km.

B-17 je na kratke udaljenosti nosio do 8 tona bombi, ali s povećanom udaljenošću se nosivost naglo smanjivala, tako da je uobičajen teret bombi za vrijeme letova nad Njemačkom iznosio 2 000 do 2 500 kilograma što je, uostalom, također predstavljalo izvanrednu razornu moć.

[tomek2002]

"Zvijezde" rata

Za javnost je pilot lovca bio smiona, romantična osoba, pa je obično i igrao tu ulogu. Pilot se ponosio svojim zvanjem možda više od bilo kojeg roda ratnika. Zavađao djevojke pričom o beskrajnim plavim daljinama. No, stvarnost je ipak bila nešto drugačija. Bilo je posve prirodno da su filmske zvijezde, na primjer Clark Gable i James Stewart otišli služiti u 8. zrakoplovnoj eskadrili. Zrakoplovni oficiri, pilot, kopilot, navigator i ostali članovi posade teških bombardera nisu bili takvi individualci kakvi su bili piloti-lovci, jer je njihova služba zahtjevala zajednički rad. Međutim, i oni su poprimili izraziti sjaj ljudi koji ratuju na nebu. Američka avijacija je morala imati sedam "neromantičnih" ljudi na zemlji za svakog čovjeka u zraku. Ljudi na tlu nisu bili djeljitelji iste slave, ali nisu se ni izvrgavali takvom riziku kao letačka posada. Održavanje zrakoplova bila je golema zadaća. U toku druge polovice 1943. otprilike 30 posto bombardera vraćalo se sa svakog leta oštećeno. Ljudi su bili školovani kao mehaničari, meteorolozi i različiti drugi specijalisti.



Let u B-17 ili B-24 zahtijevao je težak rad čitave posade, a postojala je i strašna sigurnost da ih se mnogo neće vratiti iz razloga što su neprijateljskim lovcima bombarderi bili primarna meta. Godine 1943. gubici su bili strahoviti - 53 od 178 zrakoplova nad Ploestijem, 60 od 376 za vrijeme kombiniranog napada na Schweinfurt i Regensburg, 65 od 291 pri bombardiranju Schweinfurtha i jedan od deset zrakoplova na svakodnevnim letovima, kako je bilo uobičajeno. Nada da će se posada spasiti , ako je zrakoplov bio pogođen na visini od osam kilometara bila je zaista malena. Bombarderi su umirali na različite načine, ponekad za tren oka, ako je bio pogođen njihov teret bombi, ponekad u plamenu a ponekad su se u spirali strmoglavili na tlo. Mnogo se zrakoplova vratilo kući oštećeno, neki toliko da je bilo pravo čudo kako su ostali u zraku. No, početkom 1944. nacistička avijacija je dosta uništena pa je za savezničke pilote bombardiranje bilo nešto malo manje opasno.

[Vlado]

Čitajući Tomekovu temu o zrakoplovima, počeo sam razmišljati o tome kako se oni dižu u zrak .
Pročitao sam dosta članaka na tu temu i, sad kad znam, mislim da bi bilo ok da taj dio postam na ovu temu, gdje dolaze ljubitelji aviona.

Prvo, zrakoplov mora na pisti postići veliku brzinu (za to služe motori).
Strujanje zraka, koje je suprotno gibanju aviona, prelazi preko avionskih krila.
Krila su izrađena tako da je njihova gornja površina izbočena, a gornja, logično, udubljena. Zbog toga zrak struji znatno brže preko gornje površine. Istovremeno zrak tlači površinu (i gornju i donju). Što je gibanje zraka sporije, pritisak na površinu, uz koju se giba, je veći. Zbog toga zrak s donje površine postepeno počinje dizati avion, jer je tlak na donjoj površni znatno veći.
I to je osnovni mehanizam dizanja aviona.