Bitke - II svjetski rat

[tomek2002]

Pearl Harbor

Sramotan napad Japana ili pak genijalno prikrivanje i kamuflaža?
Ova pitanja ostaju otvorena sve do danas. Jedni tvrde da u ovakvom napadu nema nimalo časti (iako u ratovima odavno toga nema), dok drugi opet tvrde da je to bio jedini način Japana da oslabi Amerikance u drugom svjetskom ratu i time im zada smrtonosan udarac nihovoj vojnoj, ekonomskoj i gospodarskoj djelatnosti (s time se slaže manjina pošto se narod od 250 milijuna ljudi ne može jednim takvim napadom slomiti).

Sam napad je tako temeljito uspio, ne samo zbog svoje skrivenosti, već i zbog toga, jer kao nitko od ljudi na odgovorno položaju nije mogao ni pomisliti da bi se Japanci usudili napasti upravo Pearl Harbor. Američki ambasador u Tokiju već je u siječnju 1941. izvijestio da je s više izvora čuo kako Japanci u slučaju sukoba kane bombardirati upravo Pearl Harbor, ali se mornarička obavještajna služba oglušila na njegovo upozorenje. Kad je napetost porasla, službena predviđanja o ciljevima eventualnih japanskih napada nisu nikad obuhvaćala i Pearl Harbor. I, kad je 27.11. poslano admiralu Kimmelu i generalu Shortu na Havajima pismo upozorenja da je rat vrlo vjerojatno neodgodiv, oni su bili sigurni da će mogući udar biti usmjeren na neko drugo mjesto (najbolji dokaz neodgovornosti). Zbog toga nisu učinili gotovo ništa u pitanju obrane, odnosno organizacije u slučaju napada na Pearl Harbor.



I tako su 7.12.1941. tik prije 8 sati ujutro, doletjeli avioni s japanskih nosača preko otoka Oahui iznenadili armiju, mornaricu i okolne aerodrome. Na brodovima usidrenima u luci nalazile su se samo uobičajene stražarske jedinice. Udarna snaga brodova bila je u 10 sati potpuno uništena. Od osam bojnih brodova u luci, šest ih je bilo potopljeno ili teško oštećeno. Bombe odbačene sa "Zero" aviona uništile su uništile su tri razarača u suhom doku. Tri krstarice bile su oštećene ačetiri druga broda potopljena ili oštećena. Polovina brodova na otoku bila je uništena. Poginulo je otprilike 2 400 ljudi, a ranjenih je bilo duplo više. Japan je pretrpio gubitak 29 aviona i 4 podmornice. Sreća je bila da toga dana u luci nisu bila tri nosača aviona.

Ovaj udarac na SAD uvelike je smanjio njihovu pomorsku snagu, no povećao je želju za osvetom što se kasnije i vidjelo vrlo uvjerljivo.

.........................


Baatan (klik);
Barbarossa ;
El Alamein;
Guadalcanal;
Iwo Jima;
Manila;
Midway;
Nova Gvineja;
Operacija "Husky";
Pacifik (Tarawa);
Rat u zraku (bombarderi);
Sicilija;
Staljingrad.

[tomek2002]

Potkraj svibnja 1942. Japanci su poslali golemo brodovlje prema istoku, više od 3 000 kilometara preko oceana da zauzme otok Midway i izmami i uništi mnogo slabiju američku pacifičku mornaricu. Zapovijednik operacije je bio admiral Isoroku Jamamoto, tvorac napada na Pearl Harbor. Uspjeh njegova plana je opet ovisio o iznenađenju. Međutim, američka mornarička obavještajna služba je dešifrirala dovoljno njegovih podataka, tako da je unaprijed točno znala kada i gdnje će napasti. Ovaj puta je iznenađenje čekalo Jamamota i njegove zapovjednike.





Kada je 3. lipnja počela bitka napadom na Aleute čija je svrha bila namamiti američke brodove prema sjeveru, admiral Nimitz, zapovjednik svih američkih snaga, nije upao u zamku. I, kad je rano ujutro 4. lipnja japanski admiral Nagumo poslao svoje bombardere prema Midwayu, ubrzo je otkrio da se nedaleko na sjeverozapadu nalaze nepoznati američki brodovi kojih prema japanskim planovima tu ne bi smjelo biti. Ti brodovi su bili nosači zrakoplova Yorktown, Enterprise i Hornet.

Otprilike u 9.00 h njihovi su zrakoplovi počeli napadati japanske nosače. Najprije je doletio 41 torpedni bombarder. Japanci su oborili gotovo sve i činilo se da su Japanci odnijeli pobjedu. Zatim su s visine od 5 km zagrmjeli prema dolje u svoje ciljeve američki bombarderi za obrušavanje i izmijenili tok rata. U samo nekoliko minuta bila su onesposobljena tri japanska nosača zrakoplova (Soriu, Kaga i Akagi).

I opet su se, kao u Koraljnom moru, borili samo zrakoplovi. SAD je izgubio veliki nosač zrakoplova Yorktown koji su teško oštetili neprijateljski zrakoplovi, a zatim ga je potopila podmornica. Međutim, ovaj put nije bilo nikakve sumnje tko je pobijedio. Japanci su prvi puta u povijesti doživjeli poraz na moru. Njihova dugačka veličanstvena pomorska ofenziva bila je završena.

Bitka kod Midwaya označila je preokret u ratu na pacifiku.

[tomek2002]

Staljingrad, po veličini drugi grad Sovjetskog Saveza, bio je jedan od glavnih njemačkih ciljeva. Feldmaršal von Leeb je tako naglo tjerao svoju severnu skupinu armija da je 30. kolovoza 1941. presjekao posljednju željezničku vezu između Staljingrada i drugih dijelova Sovjetskog Saveza. Nekoliko dana kasnije nalazile su se njegove trupe već u predgrađima i počele bombardirati grad. Međutim, nacističke nade da će jurišem zauzeti grad, izjalovile su se kad je obranu preuzeo maršal Žukov i grad pretvorio u labirint utvrda, skrivenih prolaza i zasjeda. Kad su opsjedatelji počeli opsadu, Hitler je zapovjedio svojim zapovjednicima da ne smiju prihvatiti predaju grada. Moraju ga artiljerijskom vatrom i bombardiranjem sravniti sa zemoljom i sve stanovnike eliminirati (tim činom želio je uništiti moral sovjetima). Iako je Hitlerov plan nije ostvario, Staljingrad su čekale strahovite kušnje.

Jedan njemački vojnik u svojem je dnevniku, koji je nakon kapitulacije nacista pronađen, napisao: "Staljingrad je golema ruševina iznad kojeg se uzdiže crni oblak smrti, životinje bježe iz grada, psi skaču u Volgu, samo ljudi ostaju u tom paklu."

Početkom rujna bila je presječena i posljednja veza između Staljingrada i ostatka Rusije. Grad je bio u očajnom položaju. Hrane za tri milijuna stanovnika bilo je u njemu za smao mjesec dana. Neznatne količine hrane prevezle su se avionima, ali branioci su se nadali da će zaobići njemačku blokadu ako prijeđu jezero Ladoga i uspostave vezu do željeznice istočno od mjesta gdje su je nacisti presjekli. Prošlo je , međutim, dugo vremena prije no što je ta veza bila organizirana, za mnoge prekasno. Ljudi su padali od gladi i umirali na ulici ili za vrijeme rada u tvornicama. Jeli su pse i mačke, ulje z akosu i vazelin. Kuhali su juhu od ljepila što su ga sastrugali sa tapeta iz pokućstva. "Cesta života" preko smrznutog Ladoškog jezera je do sječnja 1942. polako uklonila najteže pomanjkanje hrane, ali su se posljedice gladi mogle osjetiti duge mjesece nakon toga. Bez obzira na službene podatke računa se da je zbog blokade umrlo gotovo milijun ljudi. U siječnju 1943. Rusi su napokon opet uspostavili željezničku vezu s drugim djelovima države, a tek su u siječnju 1944. nacisti pred gradom poraženi pa je konačno prestala opsada i bombardiranje.

Jadnog li pokušaja da se jedan tako veliki grad pretvori u prah i pepeo.

[Tatum]

O bitkama u Staljingradu nisam ništa znala ali me film "Neprijatelj pred vratima" inspirirao da se malo više raspitam o bitkama s tog područja..
Nešto legenda a nešto istine govori o pothvatima snajpersta Vasilija Zajceva koji je svojim "uspjesima" tj neutraliziranju ciljeva privukao i najboljeg njemačkog snajperstu Heinza Torvalda (Erwina Koniga) a koji je i poginio upravo od metka mladog Zajceva.

[tomek2002]

Da, pogledao sam film više puta. Ima i film "Staljingrad" mislim da je snimljen 1993. no nisam siguran, koji sa nacističke strane promatra Staljingrad. Zajcev je bio najbolji snajperist u Staljingradu, odnosno imao je najviše pogodaka, međutim, malo se zna i o ženi koja je bila također jako uspješna snajperistica. Zajcev je doživio duboku starost a njegova puška (snajper) se i danas čuva u muzeju.

[tomek2002]

"Barbarossa" je kodni naziv za najmasovniji vojni napad u povijesti čovječanstva. Operacija je počela 22. lipnja 1941. u 3.15 sati ujutro.
Osnovna strategija Hitlerove operacije za zauzimanje Rusije bila je vrlo jednostavna: uništiti glavninu sovjetske armije u zapadnoj Rusiji tako da se najprije rasiječe dubokim prodorima brzih oklopnih snaga, iza kojih bi slijedila pješadija i artiljerija s nalogom da odrezane pojaseve sovjetskij snaga prisili na predaju. Da bi to postigli, nacističko je vrhovno zapovjedništvo pripremilo najveći napad kojeg je ikada izvela neka vojska. Duž orijaškog fronta koji se protezao kroz Poljsku i Istočnu Prusiju, nagomilali su 3 milijuna vojnika i svu raspoloživu vojnu tehniku Wehrmahta.

Prvi tjedni rata u Sovjetskom Savezu bili su idealni za Blitzkrieg. Nacističke legije bile su na vrhuncu snage. Ruska je zemlja bila suha i tvrda. Nepripremljen neprijatelj je klonuo duhom. Wehrmacht je jurula u Sovjetski Savez svojom običajnom brutalnom drskošću, ostavljajući za sobom trag od zapaljenih sela, uništenih seljačkih posjeda, ubijenih nedužnih ljudi i sve ostale ruševine rata. Činilo se da nitko ne može zaustaviti nacističke snage. Feldmaršal Wilhelm von Leeb, koji je sa svojom zapovjednom skupinom napao u smjeru Staljingrada (Lenjingrada), već je prvog dana rata prodro sa svojim tenkovima 80 kilometara duboko i za tri tjedna se našao na pola puta do tog grada. Na južnom frontu je von Rundstedt još efikasnije napredovao protiv armija maršala Semjona Buđonija. Nitko ne zna koliko je stotina tisuća hrabrih ljudi bez potrebe poginulo pod Buđonijevom komandom, ili su ih zarobili nacisti zbog njihove nesposobnosti. I na srednjem frontu, gdje su se sovjetski vojnici borili pod sposobnom komandom, bili su njihovi gubici strahovito veliki dok je maršal Bock prodirao prema Moskvi.



To je bio tenkovski rat u velikom opsegu. Tenkovske su kolone jurile naprijed po sporednim cestama, a zatim bi se udružile tako da bi zatvorile u pojaseve (džepove) mnoštvo sovjetskih vojnika, ponekad čitave armije. Samo tri tjedna od početka napada činilo se da je rat tako očito dobiven, da je Hitler 14. srpnja izdao naredbu neka se u bližoj budućnosti smanji opseg armije. Međutim, nacistički generali su usred pobjedonosne ushićenosti počeli osjećati ledenu jezu sumnje. Umjesto da gotovo poraženi Rusi izgube hrabrost, oni su se počeli sve odlučnije braniti. Još i više, nakon tolikih gubitaka od početka rata Crvena armija ne bi uopće više smjela postojati, ako su bile pravilne ocjene nacističkih vojnih analitičara. Pa ipak su u borbu ulazile i dalje sve nove sovjetske divizije za koje za koje nacistička obavještajna služba nikad nije čula. Još gore ih je potresao nastup sovjetskog tenka T-34, o kojemu također nitko nije ni sanjao, a bio je bolji od svakog nacističkog stroja. Za Ruse je najvažniji trenutak toga ljeta bio otpor na frontu kod Smolenska i pred Moskvom. Njime su dokazali da se Nijemci mogu zaustaviti, a zaustavivši ih, rasplamsali su čitavu Rusiju.

Nije ih uspio poraziti Napoleon a ni Hitler.

[tomek2002]

Udaljenost preko Papuanskog poluotoka na Novoj Gvineji, između Port Moresbya na južnoj i Bune na sjevernoj obali, iznosi samo 190 km u zračnoj liniji, ali se između njih pružaju planine Owena Stanleya, nazubljen, džunglom obrastao greben, koji se uzdiže više od 3 000 metara visoko.

Ljeti 1942. bili su Australci sakupljeni na južnoj strani planine. Japanci su, nakon nekoliko amfibijskih akcijana sjevernoj obali iz Bune, prodrli u unutrašnjost. Planine, Koraljno more i Australci, bili su zadnje zapreke između Japanaca, koji su nadirali, i Australije. Australci su bili uvjereni da je gorje neprohodno. Međutim, japanski vojnici, iskusni u ratovanju u džungli, pod zapovjedništvom generala Horiija, nisu se na to ni obazreli. Unatoč bolestima i velikim gubicima, oni su, uskom stazom Kokoda, prešli preko planine Owena Stanleya pa su sredinom rujna bili svega 50 km udaljeni od Port Moresbya.

Zatim su Australci, zajedno s američkim pojačanjima, počeli protunapad i potjerali Japance natrag kroz planinu. Japanski uzmak se pretvorio u težak poraz. Na tisuće Japanaca umrlo je od gladi i bolesti. General Horii se utopio prelazeći preko neke rijeke. U studenom su se saveznici probili do Bune. I saveznici su stradali od prašumske groznice i gladi pa su, stoga, i oni imali velike gubitke. MacArthur je avionima poslao 15 000 svježih vojnika da pomognu izvojevati pobjedu. Zatim je u prosincu poslao novog generala, Roberta L. Eichelbergera, i zapovijedio mu da zauzme Bunu. Krajem siječnja 1943. Buna je bila u savezničkim rukama.

U borbama za Bunu je sudjelovala armija i one nisu pobudile toliku pozornost kao borbe na Guadalcanalu, ali je ratovanje isto tako surovo, a mrtvih i ranjenih je bilo još i više. Zatim je počelo dugačko prodiranje duž sjeverne obale Nove Gvineje na drugoj strani velikih kliješta oko Rabaula.

Nova Gvineja je drugi najveći otok na svijetu. Osvajanje je potrajalo još dvije godine.

[tomek2002]

El Alamein

Bitka je počela, po svjetloj mjesečini, kad je noćnu tišinu u pustinji prekinula baražna vatra iz gotovo tisuću topova. Bombardiranje je trajalo pet sati pa je izbušilo široke puteve kroz minska polja, koja je Rommel nazvao "Đavolji vrtovi". Bio je 23. listopad 1942. godine. Prvi put u svojoj karijeri, Rommel se nalazio na bolesničkom dopustu u Njemačkoj. Od početka rujna, njegova vojska nije poduzimala gotovo ništa, osim što se ukopavala. Goriva i streljiva nije bilo dovoljno (Malta se opet aktivirala). Za to je vrijeme Montgomery potajno napunio velika opskrbna skladišta duž fronta na sjeveru, premda je prividno pojačavao južni dio. Varka je uspjela. Kad je zaskočio sjevernu bojnu liniju, iznenađenje je bilo potpuno i njegove su snage bile dvostruko jače od neprijateljskih. Nakon toga, pritisnuo je Rommelovu armiju u 60 kilometara široki prostor između mora i neprohodne Katarske depresije. Rommel, koji se 25. listopada vratio na front, mogao je birati samo između dvije mogućnosti: Naprijed ili nazad. Za devet dana je shvatio da mora nazad. Bombardirali su ga i danju i noću. Napalo ga je mnoštvo novih brzih tenkova, a pješadija i artiljerija - kao da su bili neiscrpljivi. Montgomery je ovaj put nadmudrio Rommela. Hitler mu je zapovijedio da i dalje ustraje. I ustrajao je neko vrijeme.



Rommel se kasnije žalio na Hitlerovu zapovijed da mora pobijediti ili umrijeti, jer se zbog toga naloga, kako je rekao, borio kod El Alameina 24h dulje nego je to smio učiniti. Zbog toga je bio izgubljen veliki dio Rommelove pješadije i motoriziranih snaga. Kad su se 2. studenog osovinske sile počele povlačiti, Montgomery je poslao oklopne jedinice da im dođu iza leđa, a dva dana kasnije bio je Rommelu odrezan put za uzmak. Ipak mu je nekako uspjelo da se sa svojim snagama provuče kroz zapreke. Uslijed nenadane jake kiše, vozila su zapela u blatu, i ta je kiša, kako je tvrdio Mnotgomery, spasila neprijatelja od uništenja. Zrakoplovi RAF-a neprekidno su bombardirali Rommela, a Montgomeryeve oklopne jedinice su sjekle njegove kolone. Rommel je odbacio sve što nije bilo bitno pa i svoju talijansku pješadiju. Put mu je bio posut spaljenim vozilima i drugim ostacima rata. Nije imao drugog izbora, nego da se povuče 1 500 km daleko, dok se ne udruži s njemačkim snagama u Tunisu i s njima se suprotstavi Montgomeryu. Bila je to orijaška bitka dva velika generala, u kojem je Montgomery nadmudrio Rommela.

[tomek2002]

Guadalcanal

Put u Tokio je počeo na nekom pacifičkom otokuo kojem je vrlo malo ljudi ikad čulo i za kojeg je tek pokoji geograf znao. Međutim, Japanci su na Guadalcanalu, jednom od Solomonskih otoka, izgradili zrakoplovno uporište da bi s njega napadali američke konvoje koji su plovili za Australiju. Cilj je bilo zauzeti otok i to brzo. To je iskrcavanje predstavaljalo prvi veliki Američki napad na pacifiku. 7. kolovoza 1942. iskrcalo se otprilike 10 000 marinaca na kopno gotovo bez ikakvog otpora. Do zalaska sunca sljedećeg dana dosegli su glavni cilj koji su nazvali Hendersonovim aerodromom. Zaplijenili su velike količine goriva, streljiva, šatora i riže. Činilo se da su Japanci bezglavo pobjegli. Međutim, noću između 8. i 9. kolovoza mornarica Sjedinjenih Američkih Državaje doživjela jedan od svojih najvećih poraza blizu otoka Savo kod Guadalcanala pa se povukla ostavivši marince bez zaštite. Zatim je počeo neprijateljski protunapad. "Tokijski expres", kako su marinci nazvali brze japanske brodove, koji su stigli na jug kroz "Prorez" među Solomonskim otocima, počeli su iskrcavati mnoštvo svježih vojnika i ratnog materijala. Borbe su bile žestoke i potrajale su 6 mjeseci. Dugo je bilo nesigurno na čiju će se stranu napokon okrenuti pobjeda.

S obale je Guadalcanal bio nalik čarobnom otoku s pacifika. Na otoku je, pak, bio pravi pakao. Vrućina je bila strahovita. Kiša je prala ljude do kože,prijetile su razno razne bolesti, od malarije do ugriza koje kakvih životinja. Neprijatelj je, međutim, bio najgora nevolja. Noću su Japanci u strašnim samoubilačkim jurišima urlajući izbijali iz džungle. Borili su se ne držeći se nikakvih pravila (koliko je to uopće u ratu moguće) pa ih Amerikanci nisu mogli prokužiti. Činilo se kao da su srasli zajedno sa džunglom. Na kraju nakon teških i iscrpljujućih borbi, kad je zašutio i posljednji japanski snajper, bilo je 24 000 mrtvih Japanaca i 1 752 (prema američkim informacijama) mrtva Amerikanca. Tom su prilikom Japanci bili prvi put poraženi na kopno otkad su krenuli u rat. To nije bio rat kakv je bio prikazan na plakatima za regrutaciju, nije bio jasan, moderan sukob određen uznapredovalom tehnikom. Bio je to sukob u kojem ni brojnost nije toliko značila, već hrabrost i strpljenje.

[tomek2002]

Rat u zraku (bombarderi)

Dok su se britanski lovački piloti žestoko branili u bitci za Britaniju, bombardersko zrakoplovstvo RAF-a je vodilo svoj maleni rat. Svaku noć su veliki zrakoplovi, grmeći nebom, odlazili bombardirati njemačke luke i industrijske gradove, kao i Berlin (najviše iz moralnih razloga), jer su ti napadi protresali njemački narod opijen pobjedama. RAF se odlučio na noćno bombardiranje nakon teških gubitaka za vrijeme letova po danu, u prvom redu zbog toga, jer je ustanovio koliku su štetu njegovi lovci zadavali Goringovim bombarderima, koji su danju napadali Britaniju. Međutim, noćno bombardiranje je također imalo svojih slabosti i opasnosti.

Krajem godine 1940. je ispitivanje točnosti gađanja bombardera RAF-a pokazalo da 60 % posada nije pogodilo ni osam kilometara široki krug oko cilja. Stručnjaci su to stanje pokušali popraviti uređajem, koji su nazvali "Oboa". Zrakoplovi su mogli preletjeti točno na cilj pomoću radio-signala, što su ih dobivali iz Engleske. Kasnije su izradili novi avionski radar, koji je posadi u bombarderu otkrivao sliku zemljišta pod njom, bez obzira na tamu ili na oblake. Gubici, zbog napadaja noćnih lovaca Luftwaffe, su se znatno smanjili, kad je otkriveno da se neprijateljski radar može onesposobiti izbacivanjem čitavih oblaka uskih staniolskih traka. Noćno bombardiranje nije nikada bio lagani izlet, ali posada se ipak nasmijana vraćala sa devet sati dugog leta nad neprijateljskim područjem.

U svibnju 1942. je avijacija RAF-a prvi put poslala u napad više od tisuću zrakoplova (točnije njih 1130) i bombardirala Koln. Nakon toga je srušila grad za gradom (bila su to masovna "tepih bombardiranja"). U Britaniji su se čuli prosvjedi protiv ubijanja civila u toku noćnog masovnog bombardiranja, jer nije bilo moguće pogađati samo vojne ciljeve. Međutim, većina Britanaca koji su doživjeli njemaćki "Blitz", bila je uvjerena da Nijemci dobivaju upravo ono što su tražili.



Winston Churchill je jednom prigodom rekao: "Nikada nije nekolicina zadužila toliku masu ljudi, kao što su to učinili piloti RAF-a", i zaista, oni su bili novi rod ratnika, koji je odigrao jednu od ključnih uloga u ratu.